01.08.2022

Intervju sa Nebojšom Simićem, golmanom Melsungena i crnogorske reprezentacije

Izvor:

budva-marina budva-hostels budva-old-town budva-activities budva

Kako sam skinuo tri sedmerca Slovencima

 

 

U tinejdžerskim danima želio je da postane glumac. Kod Nebojše Simića, međutim, nema izvještačenosti i glumatanja. Satkan od emocija, neposredan je, direktan i otvoren.

U promotivnoj nagradnoj igri Volcana, čiji pobjednici su mu šutirali sedmerce na parketu dvorane Topolica u njegovom Baru, golman Lavova, jedan od heroja podviga na januarskom Evropskom prvenstvu, bio je generator dobre atmosfere.

Po završetku, strpljivo i staloženo – različito od utiska koji ustavlja kada je pred golom – odgovarao je na pitanja Volcanobet-a.

 

 

Tokom januara dao si kratki intervju za EHF TV, kanal Evropske rukometne federacije, naslovljen sa „Unutar glave Nebojše Simića“. Šta je unutar glave, a šta unutar srca Nebojše Simića po završetku sezone, koja je u Melsungenu, osmoplasiranom timu Bundes lige, bila tek prosječna, ali u reprezentaciji najuspješnija od njenog postanka?

 

Osjećam se ispunjeno, zahvalan na svemu što smo postigli na reprezentativnom nivou. Napravljen je lijep kult reprezentacije. Kada me ljudi sretnu na ulici javljaju se sa poštovanjem, djeca dolaze da se slikaju sa mnom, što mi predstavlja čast. Osjećam se kao – reprezentativac.

Najljepši osjećaj je kada svom narodu, svojoj državi, uspiješ da doneseš sreću. Vidim da ljudi oko nas to cijene, i to nam, mojim saigračima i meni, daje ogromnu motivaciju da nastavimo dalje, da ostvarujemo nove pobjede. Nadamo se da ćemo se uvijek vraćati u domovinu nasmijani, srećni, i da će nas dočekivati raširenih ruku, kao u januaru, nakon osvojenog 11. mjesta na Evropskom prvenstvu.

 

 

Trpljen - spasen

 

 

Deceniju traje tvoja priča sa crnogorskom reprezentacijom. Na velikim takmičenjima si debitovao još u januaru 2013. na Svjetskom prvenstvu. Bilo je uspona i padova; nesporazuma, nazovimo ih tako, sa selektorima, nepozivanja; pa povreda uoči samih takmičenja... Kolika je ovo satisfakcija za sve pretrpljeno?

 

Velika. Uvijek sam  bio spreman da igram za reprezentaciju, ali iz meni nepoznatih razloga tokom tri godine i nisam bio pozivan. Dovođeni su i drugi, od mene puno stariji golmani, davani su im pasoši da brane za reprezentaciju Crne Gore, što i danas smatram velikim minusom. Jako ružan osjećaj. Drago mi je što sam i tada ostao pribran. Kada su se pojavili interesi drugih nacija da nastupam za njih, e tada je došla moja Crna Gora: zašto nećeš da igraš, zašto ćeš ovo, zašto ono...

Moramo da naučimo da cijenimo sve naše sportiste. Ne možemo da odbacujemo nijedan talenat u crnogorskom sportu, jer to može skupo da nas košta. Lošim odnosom sam bio doveden do granice. Istrpio sam nepozivanje, trudio se više, nikada nisam imao ružnu riječ ni sa kim iz Saveza, ni sa selektorima. Igrao sam Ligu šampiona na vrhunskom nivou, a kada mi je trebala reprezentacija da nađem super angažman, ja to nisam imao. Ali, nastavio sam da vjerujem.

 

Vjerovao si i krajem oktobra 2018, poslije uvodna dva meča kvalifikacija za EP, u kojima si konačno stekao status prvog golmana, ali su Lavovi šokantno remizirali sa Farskim Ostrvima i poraženi od Ukrajine?

 

Naravno. Sa punom vjerom, sa velikim poštovanjem prema državnom grbu, došao sam na naredni meč kvalifikacija sa Danskom, odigran u aprilu 2019. Ta pobjeda u Morači je bila velika prekretnica za sve nas. Do danas to mi je jedna od omiljenih utakmica u karijeri. Nevjerovatno.

Nakon nje smo krenuli krupnim koracima unaprijed. Prvo smo se kvalifikovali na EP kao drugi iz grupe, pa pobijedili Srbiju u grupnoj fazi finalnog turnira, što je bio naš prvi trijumf. A onda na ovogodišnjem EP igrali fenomenalno. Iznijeli smo strahovit teret, jer smo imali dosta problema sa koronom, možda najviše od svih reprezentacija. Ponosimo se time da kada sve ide teško, suprotstavljamo se inerciji. 

Prošli smo izuzetno tešku grupu, pa u Glavnoj rundi pobijedili Hrvatsku, što za mene predstavlja mnogo više od jednog koraka unaprijed. 

Kada smo nedavno, u baražu za plasman na Svjetsko prvenstvo, igrali sa Grčkom, osjetili smo zadivljujuću energiju naše publike. To je bio spektakl. Sat prije utakmice sam izašao na parket da se zagrijavam. Bilo je krcato. Pokušavao sam da se smirim, a preplavila su me osjećanja.

Drago mi je da je sada sve postavljeno na svoje mjesto. Osjećam veliku dužnost da pomognem mladim igračima, da se niko ne osjeti zanemaren, da se osjećaju dobro u reprezentaciji. To je zadatak koji sam stavio pred sebe, kao i da poboljšam stanje rukometa u Crnoj Gori.

 

 

Zoran je blago crnogorskog sporta

 

 

Koliko ti je bitno što si kliknuo sa selektorom Zoranom Roganovićem, da bi najzad i u reprezentaciji mogao da pokažeš veličinu svog talenta?

 

Jako bitno. Zoran i ja smo kućni prijatelji. Prvo smo bili saigrači u reprezentaciji, pa u klubu. Zoran me i doveo u Švedsku, postavio me na ovaj put, a njegovi savjeti su učinili da postanem golman kakav jesam i da se afirmišem. Kasnije smo i igrali jedan protiv drugog.

Na kraju je stigao i njegov telefonski poziv nakon što je postao selektor, što je bilo jako komično. Teško je kad ti prijatelj postane nadređeni. Bilo nam je čudno tokom prva dva zajednička meča u reprezentaciji. On je iznad mene, to moram prihvatiti, a opet mi je prijatelj.

 

Vaš odnos učvršćen je trijumfom nad Danskom?

 

Kada smo se okupili uoči duela, vjerovao je u pobjedu. Prije toga sam mislio da su nam šanse minimalne, a on me ubijedio da ćemo da ih dobijemo.

Znate što je bilo kasnije: jednostavno, sve nam je išlo tog dana. Kada se uporede sile, to je jedna od najvećih pobjeda crnogorskog sporta ikada. Danci su u to vrijeme držali svjetsko i olimpijsko zlato, a nisu znali gdje se nalaze. Protiv dosta tih igrača igram u Bundes ligi, znam ih. Svi koji dođu u Crnu Goru da igraju protiv nas kažu da je to atmosfera kakvu ne pamte. Bolje je imati 2.000 naših navijača nego 10.000 drugih....

Nego, da se vratimo na Zorana: on je neko ko je donio mnogo dobra reprezentaciji, napravio izuzetan ambijent i neko sa kim uvijek možeš da popričaš. Sa tim se u svojoj karijeri u inostranstvu nisam često srijetao. Obično nemam prostor da iskažem svoje mišljenje, već komunikacija ide jednosmjernom ulicom, a od mene se očekuje da pratim instrukcije. U reprezentaciji nije tako, imamo slobodu, možemo da kažemo šta mislimo, ali sa velikom dozom poštovanja. Smatram da je Zoran veliko blago crnogorskog sporta i da ga treba čuvati.

 

 

Naša slavlja nisu normalna

 

 

Počev od 2014. odigrao si 15 mečeva na evropskim prvenstvima. Šta misliš, koliko si odbrana upisao?

 

Stvarno ne znam. Čak i kad me pitaju za broj nastupa, nikada nisam siguran koliko ih je bilo.

 

Nagađaj?

 

Neka bude 150.

 

Ipak, bilo ih je 99. Na nekim mečevima si imao status drugog golmana.

 

Aha, to nisam uzimao u obzir. Znači, čekamo tu stotu.

 

Biće to brzo. Kojih se odbrana posebno sjećaš?

 

Najviše pamtim ovogodišnji meč sa Slovenijom u grupnoj fazi Eura, meč za prolazak grupe. Odbrana nije funkcionisala kako smo željeli, nisam bio na svom nivou, ali nas je ekipa borbom i trudom dovela do egal završnice.

Ostao sam pribrane glave. Vjerovao sam da mogu da budem faktor koji će da prelomi. Iz igračke perspektive, to znaju svi sportisti, to je jako teško. Kada ti nije dan, kada te ne ide, dobijaš loš osjećaj, samopouzdanje se ljulja... Ipak, svjestan koliko se svi oko mene bore, govorio sam sebi da moram da preokrenem meč, da iskoristim situaciju i pomognem.

Iz nikakve partije, odbranio sam nekoliko šuteva i tri sedmerca u posljednjih osam minuta i to igračima koji nastupaju u vrhunskim klubovima. Iako se po broju odbrana taj meč ne može mjeriti sa nekim drugima, kao onim protiv Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Danske, najdraži mi je...

A tek slavlje koje je uslijedilo nakon što smo pobijedili i prošli. Imam black out od 15 minuta, ne znam šta se dešavalo, bilo je toliko emocija. Ne biste vjerovali koliko se radujemo. To nije normalno slavlje. Toliko nas savladaju emocije da počnemo da lomimo po svlačionici, rušimo... Ponekad moramo jedni druge da hvatamo kako bismo se smirili.

 

Šta se dešavalo u tim posljednjim minutima meča sa Slovenijom „unutar glave Nebojše Simića“. Kakve su to psihološke igrice koje igraš sa onima koji ti šutiraju sedmerce?

 

Kako mi je bio slabiji dan, trudio sam se prije svakog šuta da budem pokretljiv na golu, da probam da dekoncentrišem šutere uz taj ples, igru. Volim da branim u finišu, kada se lomi utakmica, jer igrači osjećaju potrebu da daju gol, što ih u dosta situacija i košta. Ne zadrže mirnu glavu, žele da šutne u svoj ćošak, da šutnu brzo, i to golman može da iskoristi.

Jure Dolenac mi je šutnuo dva-tri penala u moju lijevu stranu dolje, a svaki put sam ga čekao desno. Nastavio sam da ga čekam tamo i – dočekao. Ispao je iz rotacije.

Kao drugi mi je šutirao Domen Makuc iz Barselone. Mlad igrač, nema iskustva. Njemu sam duboko izašao, na četiri metra, jer nemam njegov profil šuta. On praktično i ne izvodi penale u svom timu i reprezentaciji, tako da je bilo neobično kada je uzeo loptu. Rekao sam sebi da idem naprijed; napraviću se što veći, jer on nema osjećaj da baci lob u tom trenutku, to je gol koji mora da postigne. Bukvalno me je pogodio u tijelo.

Treći sedmerac je bio najteži. Desnom krilu Vesprema Gašperu Maguču sam ponudio svoju lijevu stranu. Mislim da je vidio to, pa je pokušao da mi šutne kroz glavu. Ne dešava se to često, ali sam upravo glavom uspio da prebacim loptu preko gola, što sam vidio svega nekoliko puta u životu. Nije lako u tom pokretu dići glavu, ispružiti se, i njome, kao da je ruka, prebaciti loptu. Nevjerovatno. Sve mi je išlo kako sam zamislio. Desio se i taj uspjeh.

 

 

Pred golom sam najbolji kad sam lud

 

 

Tokom prvenstva se desio i novi nadimak – Supermen. Ranije su te sportski novinari nazivali Hulkom. Koji ti više godi?

 

Najviše volim – ministar odbrane. Najviše ljudi me i pozdravlja tako. Ali, Supermen mi je – super.

Nadimci mi ostaju zbog poza tokom slavlja. Nekada izgledam kao Hulk tokom transformacije, a nekad dignem ruke, kao Supermen kad leti. Tako mi je i Šofro, naš poznati sportski komentator, dao taj nadimak. Od njega mi je to posebno drago, jer ima specifičnu emociju, iskrenost. Jako mi je bitna energija koju ljudi donesu, a ne samo ono što kažu.

 

U jednom intervju si rekao da bi se tvoja filmska biografija zvala „Lud, zbunjen, normalan“. U kom izdanju si najbolji pred golom?

 

Najbolje je kad sam lud. Kad sam normalan ne valja. Kad sam zbunjen, tek onda; kad sam lud – odlično. Kažu da svaki golman posjeduje određenu dozu ludila u sebi. Ljudi mi često kažu da nikada ne bi radili moj posao, odnosno. stali pred gol.

 

Istraživanje iz 2020. godine ukazuje na to da su se u poređenju sa „normalnom populacijom“ rukometni golmani pokazali savjesnijim, neurotičnijim i manje otvorenim za nova iskustva. Da li se uklapaš u tu sliku?

 

Sa prve dvije osobine da, sa trećom ne.

Otvoren sam za nova iskustva. Volim da probam hranu koju ranije nisam, da idem na nove destinacije... Nemam rutinu, ne volim da mi je svaki dan isti, volim promjene.

Golman je specifičan, jer je sam. Odbrana pokušava da učini što težim protivnički šut i da mi da veću šansu. No, kako god neko da šutira, na meni je da odbranim. Kad si igrač, možeš da uradiš toliko dobrih stvari za tim, da postigneš gol, asistiraš, ukradeš loptu, odigraš odbranu... Golman je taj na koga je usmjeren reflektor. Ili odbrani ili ne odbrani. Ili je dobar ili nije. Ne možemo se prikriti. Zbog toga smo malo neurotičniji.

Veliko je opterećenje na nama. Treba imati dosta samopouzdanja, čak na granici arogancije, da bi mogao da se iznese taj teret.

 

 

Slava

 

 

Na parketu su ekstrovertan, hraniš se energijom koju ti šalju saigrači, klupa, tribine. Koliko se Nebojša Simić van parketa razlikuje od Nebojše Simića na parketu?

 

Dosta. Ono što je isto na parketu i van njega je da sam jako emotivan. Neko ko ne umije da prikrije svoje mišljenje. Uvijek kažem ono što mislim i to me je tokom karijere često koštalo. Na terenu sve to dođe na svoje, jer je emocija tada najveća. Hranim se energijom publike, mojih saigrača i onda i sam počinjem da ludujem. Van terena sam dosta smireniji. Možda i treba tako da bi se desila ta promjena. Možda ne bih izdržao kada bih bio lud i na parketu i van njega.

 

Ostala je priča da si sa 14 godina želio da se takmičiš u emisiji Za minut slave.

 

Otišao sam u Podgoricu, prijavio se i vraćen sam sa audicije, sa obrazloženjem da sam ispod dozvoljene granice starosti – mislim da je u pitanju bilo 16 godina – za nastup.

 

Šta si pripremio?

 

Mnogo sam volio glumu. Uporedo sa sportom sam išao u dramsku sekciju. Imao sam spremljenih desetak skečeva. Postojala je tada rubrika koja se zvala „klik“. Članovi žirija drže daljinski od televizora, „mijenjaju kanale“, a učesnik predstavlja ono što se prikazuje na TV prijemniku. Tu se vidi snalažljivost, pribranost, moć transformacije: ne znaš kad će da prebace kanale, koliko dugo će to da traje... Baš sam se bio spremio za to, ali sam vraćen sa recepcije. Da nisam, možda bi moj život otišao drugom putanjom, ko zna.

 

Ovom putanjom si dočekao minute i minute slave. Kako se nosiš sa popularnošću?

 

Baš mi prija. Naš narod ima veliko srce. Dešava se da mi u kafićima ili restoranima ne naplate piće, donesu porciju voća; djeca prilaze na ulici da se slikaju sa mnom. Slab sam na djecu. Prije neki dan, na plaži u Baru, nakon fotografisanja sam ostao da mi šutiraju penale. Djeca su bila oduševljena...

Ponavljam: osjećam se kao reprezentativac, neko ko je doprinio uspjehu tima. Ljudi to cijene i nama iz reprezentacije to mnogo znači. Ne igramo za nacionalni tim iz neke materijalne koristi. Imamo osnovne uslove za rad – koji su sada dovedeni na normalan nivo – i to je sve što nam treba. To i zahvalnost i sreća naših ljudi. Recept za uspjeh.

 

Početkom 2016. intervju za Balkan handball rekao si da za 5 godina vidiš sebe kao golmana u prvih pet ekipa u Evropi. Gdje vidiš sebe za narednih 5?

 

Rukomet je prilično čudan sport u kome veliku ulogu igra tajming. Tokom moje druge godine u Kristijanstadu, kada sam bio, po procentu odbrana, među najboljim golmanima Lige šampiona, pozvao me Ljubomir Vranješ da se priključim Flensburgu. Preduslov je bio da ostane još sezonu tu, a onda da se priključi Vespremu. Međutim, Mađari su platili otkupnu klauzulu za njega i on je prešao kod njih. Došao je novi trener na klupu Flensburga, a onda je, po isteku sezone, doveden Benjamin Burić kome je istekao ugovor u Veclaru...

Odabrao sam Melsungen, stabilan i jak klub koji pretenduje na sam vrh. Tu sam već 5 sezona i imam još dosta još ispred sebe. Prošle godine smo imali priliku da osvojimo njemački Kup, ali smo izgubili u finalu.  

Za sve ovo vrijeme, Melsungen nije dopustio da odem od njih. Potpišem dvogodišnji ugovor, prođe sezona, odmah traže produženje. Neću da razmišljam kada će i da li će neko drugi da me zovne. Ako neko stvarno hoće i računa na mene, naći će način da me dovede.

Za 5 godina zamišljam sebe kako i dalje igram u Bundes ligi na vrhunskom nivou. Ispunjen sam tamo, svaka hala je puna, liga je fenomenalna. Trenutno sam jako zadovoljan i volio bih da ostanem u klubu možda i do kraja karijere. Osnovna želja mi je da donesem prvi trofej u Melsungen. Vjerujem u projekat, imamo sve mogućnosti da ostvarimo planove.

Podijeli